Ne postoji niti jedan drugi europski grad u koji je zaljubljeno toliko ljudi kao u – Pariz.

Pariz je grad u pokretu. Seinom plove turistički brodovi a širokim bulevarima teku rijeke turista. Izvrsna povezanost pariških arondismana, mrežom autobusnih linija te podzemnom i prigradskom željeznicom, omogućava posjetitelju lak pristup svakoj gradskoj znamenitosti. No ritam Pariza ipak se najbolje osjeti šetnjom. Gradski bulevari su kao stvoreni za pješake, mostovi za predivne vidike, u parkovima osunčane klupe čekaju umorne hodače, a brojne braserije zovu na predah prije obilaska najpoznatijih svjetskih muzeja i galerija.

No, glavni grad Francuske nije jedno od najposjećenijih turističkih odredišta na svijetu samo zbog kulturnih spomenika i umjetničkih galerija, već i zahvaljujući odličnom kulinarstvu, vrhunskoj modi i ludim noćnim provodima.

Krenimo u GRAD, KOJI NUDI SVE ŠTO MOŽEMO POŽELJETI!

Petak, 26. listopada 2012. godine

More oblaka nad kojim letimo.

Na putu prema aerodromu – gusta magla, zabrinuti smo, ni vremenska prognoza za Pariz nije baš sjajna.

U avionu, nakon što smo se digli iznad oblaka – druga priča, sunce se kroz okrugla okna razlilo po cijeloj unutrašnjosti i raspoloženje se odmah popravilo. Na planove obilaska Pariza gledamo s većim optimizmom. Hoće li pet dana biti dovoljno za sve ono što smo planirali?

Ispod nas, duboko dolje, more oblaka i alpski vrhovi.

Pokušavam se prisjetiti svega što sam čitao o Parizu:

“Cijelo područje današnje Francuske, bilo je naseljeno galskim plemenima. Pariške otoke na Seini je u 3. st. pr. n. e. naselilo galsko pleme poznato kao Parisijci. Otoci su bili idealno mjesto za osnivanje naselja. Imali su dvije velike pogodnosti, koje je pružao njihov položaj: bilo ih je lako braniti od napadača i omogućavali su lakši prelazak rijeke Seine.

Kada je, nakon dugotrajnog ratovanja s Galima, 52. g. pr. n. e., Julije Cezar pobijedio, galsko naselje postaje rimski grad Lutecija (Lutetia Parisiorum). Tijekom slijedećih stoljeća dolazi do romanizacije Gala, a Lutecija se širi i prerasta u napredan grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom. Kršćanstvo stiže u Luteciju u 2. stoljeću. Slabljenje Rimskog imperija i stalne germanske invazije nisu donijele ništa dobro Luteciji. Pred kraj 4. stoljeća, grad je bio uvelike napušten, na središnjem otoku je ostao samo utaboren rimski garnizon.

Potom dolaze Germani, bolje rečeno Franci, koji razaraju Rimski imperij i zauzimaju sjeverni dio Galije. Njihov se kralj Klodvig I. preobratio na kršćanstvo 498. godine. Franački osvajači su prihvatili galsko-romansko nasljeđe i romanski jezik. Klodvig I. je 508. godine proglasio Pariz svojom prijestolnicom, nazvavši ga Paris – prema galskom plemenu koje se tu prvo naselilo.

U srednjem vijeku, Pariz je značajno napredovao i postao religijsko i kulturno središte tadašnje Europe. U 12. stoljeću je izgrađena tvrđava na mjestu današnjeg Louvrea; počela je gradnja katedrale Notre-Dame; močvarno tlo oko Seine je isušeno i nastanjeno, da bi konačno postalo ono što se danas zove Desna obala. U 13. stoljeću je posvećena crkva Sainte-Chapelle a učilište Sorbonne počinje s radom. Krajem 15. stoljeća, Pariz se obnavlja u stilu renesanse. Krajem 17. stoljeća, apsolutistički vladar Francuske Luj XIV. prazni državnu blagajnu i gradi dvorac Versailles.

Pariški ustanak, 1789. godine, dovodi do Francuske revolucije. Nestabilnu postrevolucionarnu vladu konsolidirao je 1799. mladi korzikanski general Napoleon Bonaparte, koga je već 1804. papa okrunio za cara Francuske. I on je Parizu u nasljeđe ostavio značajne spomenike.

Sredinom 19. stoljeća, Pariz se uređuje, uklanjaju se cijele sirotinjske četvrti, labirinti uskih ulica i ruševnih kuća, a na dobivenom prostoru se grade otmjene neoklasične zgrade od kamena, široke avenije i bulevari, a grad poprima današnji izgled.”

Subota, 27. listopada 2012. godine

Place de la Concorde.

Smješteni smo u 15. arondismanu, na lijevoj obali Seine, u blizini Place de Commerce. Osvanuo je sunčan dan, iako je po nebu razasuta hrpa velikih bijelih čupavih oblaka. Idealno za šetnju i fotografiranje. Na Place de Commerce ulazimo u metro i vozimo se do trga Concorde.

Place de la Concorde (Trg sloge, 8. arondisman, desna obala) je ogroman – zapravo najveći trg u Parizu. Kud god se okreneš, vidiš mnoštvo znamenitosti. Trg je izgrađen, kako bi kralj Luj XV. imao odgovarajuće mjesto, na kojem će postaviti svoj ogroman kip. No njegov kip se nije dugo zadržao na trgu, nepunih dvadeset godina kasnije, uklonili su ga francuski revolucionari i na njegovo mjesto postavili zloglasnu giljotinu (kojom su, između tisuća ostalih, za glavu skratili i njegovog unuka Luja XVI.). Danas se na sredini trga nalazi “najstariji pariški spomenik” – egipatski obelisk. Tu su i dvije, ženskim skulpturama ukrašene fontane.

Kao što je i za očekivati od svjetskog središta mode – na svakom uglu je neko modno snimanje. Pa tako i ovdje – maneken, u besprijekorno namještenom odijelu, pozira pred objektivom profesionalne fotografkinje.

Na sjevernoj strani trga je ulica Royale. S obje njene strane su identične zgrade: u istočnoj je sjedište francuskog ministarstva pomorstva, a u zapadnoj luksuzni hotel Le Crillon. Na drugoj strani Rue Royale je čuvena crkva Madeleine. Obližnji Place Vendôme je poznat po svojim mondenim raskošnim hotelima i draguljarnicama. Slavni modni dizajneri svoje salone imaju upravo ovdje. Jedna od novijih na trgu je Louis Vuittonova trgovina sa satovima i nakitom.

Na svojoj južnoj strani, Trg sloge izlazi na rijeku Seinu. Tu se, prelaskom preko mosta Pont de la Concorde, može doći do Palais Bourbon, impozantne palače u kojoj je sada smješten Donji dom francuskog parlamenta.

Na zapadnoj strani trga je najpoznatija pariška avenija Champs-Élysées (Elizejske poljane) kojom se može doći do Arc de Triomphe (Slavoluka pobjede). Šetnju Elizejskim poljanama ostavljamo za neki drugi dan i krećemo na istok, prema Louvreu. Pokraj grupe mladih uličnih glazbenika, koji se iz petnih žila trude biti što glasniji, ulazimo u jedan od najstarijih i najpoznatijih pariških parkova – Jardin des Tuileries. Park je izrađen u 16. stoljeću uz palaču Tuileries, koje danas više nema, jer je uništena 1871. godine u vrijeme Pariške komune. Uz široku središnju stazu su zasađena mlada stabla limete i kestena. Na svakom koraku – nova skulptura. I to ne bilo kakva skulptura. Između ostalih nailazimo i na brončani odljev Eve, koja senzualno prikriva svoje grudi. Prošle godine je original ove skulpture, djelo poznatog pariškog kipara Rodina, prodan za 19 milijuna dolara.

Staza nas dovodi do malog slavoluka – Arc de Triomphe du Carrousel, koji se već nalazi unutar muzejskog kompleksa palače Louvre. Podzemni ulaz u muzej je natkrila staklena piramida, koja je napravljena prije nešto više od dvadeset godina, kad je cijeli muzej proširen i osuvremenjen. Konstrukcija piramide omogućava posjetiteljima nesmetan vidik na okolne zgrade i istovremeno propušta dovoljno svijetla u podzemnu ulaznu recepciju. Bilo je otpora gradnji staklene piramide, jer po mišljenju nekih – ona svojim oblikom odudara od klasicističkog stila u kojem je izgrađena okolna palača. No, nije prošlo puno vremena i piramida se pokazala kao izvrsno rješenje – čak je postala jedna od ikona pariškog turističkog marketinga.

Muzej Louvre - Detalj statue iz Ain Ghazala, Jordan.

Louvre je krajem 12. stoljeća izgrađen kao srednjevjekovna utvrda, a kasnije postaje palača i dvor kraljevima koji su ga tokom stoljeća dograđivali i mijenjali. Za vrijeme Francuske revolucije, svim palačama i crkvama mijenjaju namjenu, a palaču Louvre (1793.) pretvaraju u muzej.

Muzej Louvre sadržava jednu od najvažnijih svjetskih zbirki umjetnina i starina. Tu su nenadmašne kolekcije europskog slikarstva i kiparstva, umjetničkih uporabnih predmeta, posebna odjeljenja s orijentalnim, egipatskim, starogrčkim, etrušćanskim i rimskim antikvitetima. Tu je ljudski kipić, iz Jordana, star 9.000 godina (koji liči na Michaela Jacksona – ako ne vjerujete pogledajte sliku), a tu je i Hamurabijev zakonik iz Irana, star 3.900 godina. Ponekad, kad se nalazim u nekoj od zemalja iz kojih su te starine odnesene, mislim da bi ih sve trebalo vratiti. No, sada, kad vidim s kakvom brigom su artefakti ovdje zaštićeni i ujedno svakome dostupni; mijenjam mišljenje, jer znam, kako ponekad zbog nemogućnosti očuvanja ili nemara zemalja-nasljednica starih civilizacija takve starine propadaju.

Izlazimo iz muzejskog kompleksa i nastavljamo desnom obalom Seine (Rive Droite). Ovaj dio obale rijeke Seine, točnije potez između mostova Pont d’Iéna i Pont de Sully i njihova okolica, je zaštićena UNESCO-va svjetska baština. Kažu da se povijest Pariza i njegova evolucija najbolje može vidjeti šetnjom uz rijeku Seinu.

Pažnju nam privlači šarenilo brojnih lokota zakačenih na ogradama pješačkog mosta Pont des Arts. Zaljubljeni, kao zavjet vječnoj ljubavi, objese lokot sa svojim imenima, na ogradu mosta. Po količini lokota se vidi da je Pariz omiljeno odredište romantičnih zaljubljenih parova. Pravo je čudo da se ograda ne sruši pod teretom silnih lokota.

Odmaramo na kamenoj klupi na sredini mosta Pont Neuf. Iako Pont Neuf znači Novi most, ovaj most iz 16. stoljeća je zapravo najstariji pariški most koji povezuje obje obale rijeke Seine.

Vidik s mosta Pont Neuf.

Na trgu Place de Chatelet osim fontane Palmier (La Fontaine du Palmier) u visinu stremi i toranj sv. Jakova (Tour Saint Jacques). Toranj i crkvu sv. Jakova su izgradili bogati veletrgovci, s obližnje tržnice Les Halles, početkom 16. stoljeća. Crkva je posvećena sv. Jakovu (francuski: Jaques, španjolski: Santiago, engleski: James) i zajedno s tornjem je ubrzo postala važna znamenitost Pariza. Nije bilo boljeg mjesta od ove crkve, u kojoj se čuvala relikvija sv. Jakova, za okupljanje hodočasnika prije njihovog polaska na hodočasnički put Chemins de Saint Jacques de Compostelle (španjolski: El Camino de Santiago de Compostela, hrvatski: Put svetog Jakova), koji iz Francuske, preko Pirineja, vodi u španjolsku pokrajinu Galiciju do katedrale Santiago de Compostela. Nažalost crkve sv. Jakova više nema (uništena je u Francuskoj revoluciji) pa hodočasnici od tada moraju kretati s nekog drugog mjesta.

Preko mosta Pont au Change prelazimo na otok Île de la Cité i dolazimo točno ispred Palače pravde (Palais de Justice) i Svete kapele (Sainte-Chapelle). U 13. stoljeću kad je završena, Sainte-Chapelle je slavljena kao najveće remek-djelo gotičke arhitekture. Između ostalih relikvija, za ovu crkvu su nabavili i “Kristovu krunu od trnja”, za koju je kralj Luj IX. iskrcao pozamašnu svotu bizantskom caru. Crkva je osobita po predivnim vitražima i kao zašiljene olovke uskim tornjevima. Nema sumnje da su šiljati tornjevi koji strše u nebo srednjovjekovnim vjernicima izgledali kao “prolaz u kraljevstvo nebesko”.

Samo nekoliko stotina metara dalje, nalazi se jedna od tri najveće atrakcije Pariza – gotička katedrala Naše Gospe (Notre-Dame). Kao što je Eiffelov toranj simbol novog Pariza tako je Notre-Dame simbol starog Pariza. Sredinom 12. stoljeća je donesena odluka da se na mjestu gdje je prije stajao rimski hram sagradi katedrala. Gradnja je započela prema planu i potrajala je dvije stotine godina. Izmijenile su se generacije biskupa, radnika, arhitekata, majstora i umjetnika, sve dok konačno po nečijoj odluci nisu završili s radovima. Meni, katedrala djeluje nedovršena – na tornjevima nedostaje završetak. No, možda je to s namjerom nedovršeno, možda su htjeli pokazati kako nešto ne mora biti savršeno-dovršeno kako bi bilo savršeno-skladno.

Katedrala Notre-Dame.

Zbog njenog središnjeg položaja, katedralu nije zaobišao niti jedan važniji događaj u francusko-pariškoj burnoj povijesti. Za vrijeme Francuske revolucije bila je oskvrnuta i pretvorena u skladište, a kipovi gospe Djevice zamijenjeni su kipovima gospe Slobode. U 19. stoljeću je obnovljena, a poznati restaurator francuskog arhitektonskog naslijeđa, arhitekt Viollet-le-Duc, je ostavio svoj prepoznatljiv potpis – šiljati toranj, ugradio ga je i u već spomenutu Sainte-Chapelle, no ovdje je još viši (90 metara).

Unutrašnjost katedrale je prostrana i vrlo raskošno opremljena. Svjetlost koja kroz vitraže pada na svetište, u velikom je kontrastu s tamom crkvenog broda. Kad sunce obasja šarena oslikana stakla u ogromnoj južnoj rozeti, cijela unutrašnjost crkve je obojana svetim prizorima. Nema sumnje, da su srednjovjekovni vjernici iz crkve od strahopoštovanja izlazili još pobožniji.

Nakon obilaska katedrale, priključujemo se dugačkom redu za uspon na zvonik – vidi se da je ovo najposjećenija katedrala u Francuskoj. Uskoro počinje kiša. Nije mogla izabrati gori trenutak – stojimo u redu iz kojega ne možemo izaći, osim ako ne odustanemo. Hladno je i dobro posluju obližnji prodavači kuhanog vina. Konačno, nakon čaše vrućeg vina i čekanja dužeg od jednog sata počinjemo se penjati uskim spiralnim stepenicama prema zvoniku.

Na uskoj galeriji, visoko na zapadnom pročelju dočekuju nas: veličanstvena panorama Pariza, zastrašujući gargojli (koji već 200 godina zure u istu veličanstvenu panoramu) i skulpture apostola na središnjem tornju. Prvi apostol nosi križ, drugi bibliju, a što radi treći? Čini mi se, da surfa na oblacima!

Nedjelja, 28. listopada 2012. godine

Dvorac Versailles.

Pješice krećemo prema Javelu, nama najbližoj stanici pariške prigradske željeznice (RER). RER-om ćemo do gradića Versaillesa i nekadašnjeg kraljevskog dvorca (Château de Versailles) a sada nacionalnog povijesnog muzeja zaštićenog kao svjetska kulturna baština. Versailles je od središta Pariza udaljen 17 kilometara i sada je zapravo njegovo predgrađe.

Da smo ulaznice za dvorac kupili preko Interneta, izbjegli bi četrdeset minutno čekanje u redu za kupovinu ulaznica, ali još i duže čekanje za ulazak u dvorac ne bi izbjegli.

Francuski kralj Luj XIV. i cjelokupna plemićka svita (još nekih 20.000 osoba) živjeli su u golemoj palači, sagrađenoj između 1664. i 1710. godine, na mjestu ljetnikovca i lovačkih paviljona njegovog oca Luja XIII. Kod izgradnje svoje rezidencije, u kojoj se nalazilo pet kapela, čuvena Dvorana ogledala (ogledala su tada bila među najskupljim predmetima koje se uopće moglo posjedovati), raskošna operna dvorana koju je osvjetljavalo tri tisuće svijeća, Luj ni na čemu nije štedio. Sobe su ukrašene umjetničkim djelima iz svih krajeva svijeta. Kraljevo srebrno prijestolje počivalo je na skupom perzijskom sagu, a vaze ukrašene dijamantima stajale su uz bok komadima neprocjenjivo vrijednog kineskog i japanskog porculana. Potom je u središtu palače napravljen veliki trg za održavanje svečanosti, smotri i parada dok je uz palaču uređen ogroman park s impozantnim fontanama (kojima je Luj bio opsjednut). Lujev dvorac je bio tako veličanstven da je tada o njemu pričao cijeli zapadni svijet – a priča se još i sada.

Raskoš i grandioznost palače, čijom izgradnjom je upravljao osobno, je bila u skladu s uzdizanjem kulta vlastite veličine. Luj je sve znao najbolje, bez obzira je li riječ o upravljanju državom ili nastupu u baletnoj predstavi (od jedne njegove baletne uloge ostao mu je nadimak Kralj Sunce). Ovaj oholi Kralj je ostao poznat po izreci: “Država, to sam ja”. Ne čudi da je bio totalno omraženi lik. Dok je 1715. godine u bazilici St. Denis trajala njegova pogrebna svečanost, vani na ulicama Pariza oduševljeni narod je slavio. Mislim da sada Luj XIV. više nije omraženi lik, naime, na dvorcu koji je izgradio, u proteklih je deset godina zarađeno više od milijardu eura.

Zalazak sunca u parku dvorca Versailles.

U prvim trenutcima obilaska dvorca, činilo mi se da svi razgovaraju na mobitele, dok nisam shvatio kako zapravo na uho pritišću, na ulazu dobivene, uređaje za glasovno vođenje. Velika je gužva, posjetitelji s elektroničkim vodičima se guraju kroz hodnike (Pardon! Znate li kako se prebacuje na broj 207?) i sudaraju na prelasku iz sobe u sobu (Pardon! Stojite mi na nozi!); svi zure gore ili dolje, ovisno o tome što im govori snimljeni glas njihovog vodiča (Pardon! Ovo je Luj XIV. ili XVI.?) a foto-aparati, iako je to zabranjeno, bljeskaju (Pardon! Stojite mi u kadru!).

Danas je zadnji dan održavanja vodene predstave u parku dvorca. Još samo danas, prije zimske pauze, vodoskoci će izbacivati vodu uz glazbenu pratnju iz zvučnika vješto skrivenih u zelenilu podrezane živice. Na početku parka su dvije vodene površine u kojima se zrcali pročelje dvorca. Park, koji u potpunosti slijedi grandioznost dvorca, je geometrijski pravilan i simetričan a njegovom sredinom vodi široka staza od koje se odvajaju puteljci prema šumarcima, fontanama, kolonadama, drvoredima, jezerima, paviljonima, vodoskocima, sve dotjerano i ukrašeno mramornim skulpturama. Jesenje boje tek su zagrizle zelenilo podšišanih krošanja. Zalazeće sunce prohladnog dana baca dugačke sjene a brončanim skulpturama u fontanama daje zlatni štih.

Ponedjeljak, 29. listopada 2012. godine

Gustave Caillebotte - Kišni dan u Parizu.

Kišni dan u Parizu. Neće biti dobrih fotki – to je razlog zašto nisam oduševljen Parizom po kiši, kao recimo neki francuski slikari, posebno mislim na impresionistu Gustavea Caillebottea koji je krajem 19. stoljeća gotovo fotografski naslikao “Kišni dan u Parizu”. Oduševljen sam njegovom hrabrom i ujedno briljantnom igrom s fokusom i kadrom.

Klošari se pred kišom povlače s ulica u suhe stanice pariškog metroa.

Zaštićeni kišobranima, šećemo Beaubourgom, područjem oko zgrade kulturnog centra Georges Pompidou. Kulturni centar se nalazi unutar kostura od skela, dizala, podupirača i prozirnih cijevi; u njegovom sklopu je nacionalni muzej suvremene umjetnosti (s izvrsnom postavom Matissea, Picassoa, Miroa, Braquea, Pollocka…), velika knjižnica i institut za glazbu i akustična istraživanja.

Utorak, 30. listopada 2012. godine

Kad je 1853. Napoleon III. imenovao Georgesa-Eugena Haussmanna pariškim prefektom bio je to pun pogodak. U slijedećih 17 godina Haussmann je pokrenuo urbanu modernizaciju Pariza. S ekipom ponajboljih arhitekata i inženjera, srušio je srednjovjekovni graditeljski kaos i umjesto toga planski podigao suvremen grad. Nestali su labirinti nehigijenskih uskih uličica i na njihovom mjestu su niknuli geometrijski pravilno raspoređeni veliki trgovi i široke avenije i bulevari. Široki nogostupi otvorili su vrata ovakvom tipu kafića i braserija koji obilježavaju sadašnji društveni život pariških ulica.

Haussmann je redizajnirao i područje oko trga Place de l’Étoile (Trg zvijezda) gdje započinjemo današnju šetnju Parizom. Od trga je stvorio zvijezdu u kojoj se spaja, ni manje ni više nego – tucet avenija i u čijem je središtu Slavoluk pobjede (Arc de Triomphe). Nakon pobjede kod Austerlitza (1805.) Napoleon je obećao svojoj vojsci da će se u Pariz vratiti ispod velikog trijumfalnog slavoluka, no slavoluk je završen tek 1836. godine.

Arc de Triomphe.

Pedeset metarski Slavoluk je izvrstan vidikovac niz tzv. “Povijesnu osovinu” (Axe historique) koja u pravoj liniji vodi od trga, niz Avenue des Champs-Élysées (Elizejske poljane), kroz park Tuileries, sve do pet kilometara udaljenog Louvrea.

Nakon Haussmannove intervencije, najpoznatija pariška avenija – Champs-Élysées postaje široka čak sedamdeset metara (kao četiri naše Ilice). U njoj se grade brojne privatne stambene zgrade. Prizemlja tih zgrada se nakon Prvog svjetskog rata, preuređuju u trgovine i restorane. Danas, dok prolazimo avenijom, u izlozima blješte najpoznatije modne marke, dragulji, parfemi i ostala luksuzna roba.

Vanjština masivne Le Grand Palais, do koje dolazimo već izmoreni Elizejskim poljanama, združuje zadivljujuće neoklasično pročelje s metalno-staklenom krovnom konstrukcijom. Uglovi palače su ukrašeni s brončanim statuama letećih konja s kočijama. Jedna od najerotičnijih skulptura u Parizu, uz Amora i Psihu (u muzeju Louvre), nalazi se lijevo od ulaza u palaču. Iznad skulpture, veliki šareni plakat najavljuje slijedeće dešavanje – Red Bull BMX Show. Nasuprot Grand Palais nalazi se Petit Palais, u koju je smješten pariški muzej lijepih umjetnosti. Obje palače su napravljene za Svjetsku izložbu 1900. godine.

Most Pont Alexandre III., koji od spomenutih palača vodi na drugu obalu Seine do Hôtel des Invalides, je jedan od najraskošnije opremljenih pariških mostova.

U 17. stoljeću je Luj XIV. naručio gradnju Hôtel des Invalides, grandioznog klasicističkog zdanja u kojem će biti (prva svjetska) bolnica za ranjenike i smještaj za vojne invalide i osiromašene ratne veterane. Mjesto na kojem je prije znalo biti i do 6.000 vojnika, sada je vojni muzej i grobnica mnogih francuskih vojskovođa, uključujući i Napoleona. Nešto kasnije, kompleksu je pridodana crkva Saint Louis des Invalides. Crkva ima predivno izrađenu pozlaćenu (107 metara visoku) kupolu, pa je stoga zovu i Eglise du Dôme.

Vidik s mosta Pont Alexandre III.

Od Invalidesa se vraćamo na desnu obalu Seine (Rive Droite) i nastavljamo ulicom Rue de Rivoli. Vidik niz ulicu Rivoli, onako bez drveća, s kućama iste visine i identičnih fasada, ostavlja dojam beskrajnog koridora.

Preko otoka Île de la Cité prelazimo na lijevu obalu Seine i ulazimo u Latinsku četvrt (Quartier Latin). U djelima Camusa, Sartrea i Becketta može se pročitati o nekadašnjem boemskom životu u Latinskoj četvrti i tadašnjem Parizu. Sada je ova četvrt studentsko i intelektualno središte, poznato po mnoštvu bistroa i živopisnoj atmosferi.

Na početku bulevara St. Michel nalazi se barokna fontana posvećena sv. Mihovilu, koji svojim plamenim mačem pobjeđuje zlo. Izgleda da su fontana i trg ispred nje, zbog svoje simbolike, privlačni organizatorima prosvjeda i socijalnih nemira. 1871. godine trg je postao središte Pariške komune, jedan od glavnih događaja francuskog otpora nacističkoj okupaciji zbio se na ovom trgu, a sada već legendarne 1968., unatoč suzavcu i policijskim pendrecima, studenti su zauzeli trg i proglasili ga za svoju neovisnu državu. Po nekima, to je pokrenulo i radnike na masovne štrajkove, što je u konačnici dovelo do pada de Gaulleove vlade. U mirnijim vremenima koja su uslijedila, trg je bio prepun hipija, umjetnika, pisaca, pjesnika, plesača, glazbenika i likovnih studenata. Sada je hladno, oblačno i vuče na kišu, pravi jesenji dan, pa se ovdje zaustavljaju samo turisti, brzo se slikaju ispred fontane i žurno nastavljaju šetnju Latinskom četvrti prema nekom toplijem mjestu.

Ulaz u metro na bulevaru St. Michel.

Toplije mjesto nije teško naći. Bulevar St. Michel (ili kraći i popularniji naziv Boul’Mich) krcat je bistroima i restoranima. Mi svoje toplije mjesto nalazimo na križanju bulevara St. Michel i St. Germain. Ovi bulevari su žile kucavice Latinske četvrti, a od njih se, kao kapilare, šire nekoliko stotina uskih uličica. Preko puta nas je muzej Cluny. S ponosom gledamo plakate na kojima stoji da je unutar trenutnog postava i velika izložba hrvatske srednjovjekovne baštine, koju su 9. listopada otvorili predsjednici Hrvatske i Francuske, Ivo Josipović i Francois Hollande. Muzej se nalazi u gotsko/renesansnom zdanju koje je uklopljeno unutar drevnih rimskih kupelji (zapanjujući podvig arhitekture) i ispunjen je starinama i umjetninama iz srednjovjekovnog Pariza i šire.

Osim braserija, tu su i brojne knjižare s rabljenim knjigama i udžbenicima, što ne čudi, jer kvart je pun studenata svjetski poznatog francuskog sveučilišta Sorbonne. Ovo sveučilište, koje se nalazi nešto dalje od muzeja Cluny, je u 13. stoljeću utemeljio gospodin de Sorbon kako bi omogućio siromašnim studentima studiranje teologije. No stvar je otišla puno dalje od teologije i Sorbonne je već u kasnijem srednjem vijeku postala poznato obrazovno i znanstveno središte (u 15. stoljeću tu je s radom počela prva tiskara u Francuskoj).

U nastavku, na desnoj strani ulice St. Michel, je ulaz u jedan od najljepših pariških parkova – Jardin du Luxemburg. I ovaj je park, kao i park Tuileries građen uz palaču. Palača u parku Luxemburg je izgrađena u 17. stoljeću za Mariju Medici. Kad se Marija u svojoj dvadestisedmoj udala za francuskog kralja Henrika IV., bila je nadaleko poznata po svojoj ljepoti. Rođena je u Firenci (isto kao i grofica Lisa del Giocondo, jedna druga ljepotica čiji smireni osmjeh krasi zidove muzeja na drugoj strani Seine) i deset godina nakon udaje, nakon što je ubijen Henrik IV., postaje vladarka Francuske.

Nasuprot parka je ulica Soufflot kojom izlazimo točno pred zgradu Pantheona, koja mi izgleda kao atomsko sklonište s kupolom i starogrčkim pročeljem; i sve to okićeno francuskim zastavama. Pantheon je izgrađen krajem 18. stoljeća kao crkva svete Geneviève – zaštitnice Pariza, no, nije dugo bio crkva, jer je nekoliko godina kasnije, za vrijeme Francuske revolucije, pretvoren u mauzolej – na čijem su pročelju napisali “Velikim ljudima, zahvalna domovina”. Nakon toga su tu sahranjene mnoge francuske istaknute ličnosti, između ostalih: Voltaire, Rousseau, Marat, Victor Hugo, Émile Zola, Jean Moulin, supružnici Curie, René Descartes, Louis Braille i Soufflot; ovaj zadnji je, igrom slučaja, arhitekt koji je projektirao Pantheon. Da, ne zaboravim još nešto – godine 1851. u ovoj zgradi je Foucault uz pomoć 67 metarskog njihala obješenog s kupole dokazao da se Zemlja okreće.

Nailazimo ponovo na modno snimanje, ovaj puta ispred crkve St. Etienne du Mont. Nije lako biti manekenka, oko tebe toplo obučeni drhture od hladnoće, a ti moraš ležerno pozirati u laganoj haljinici za katalog proljetne kolekcije 2013.

Staklena piramida na ulazu u muzej Louvre.

Trg Place de l’Abbe Basset bi bio jedan sasvim običan trg da nije briljantnog Woody Allenovog filma “Ponoć u Parizu”, u kojem glavni junak Gil (Owen Wilson) na ovom trgu svakodnevno čeka kočiju koja ga odvozi u noćni život i prošlost Pariza.

Ulični gitarist na križanju Rue Saint-Severin i Rue de la Harpe ima dobar marketing, istaknuo je adresu svoje web stranice, pa prolaznici zainteresirani za njegovu glazbu znaju gdje mogu dobiti više informacija (možete i vi ukoliko slijedite adresu sa slike u foto galeriji).

Nakon glazbe dolazi red na književnost. Nešto niže, na malom trgu s kojega se preko Seine lijepo vidi katedrala Notre-Dame, nalazi se knjižara Shakespeare and Company. Ova knjižara je bila u središtu književnih zbivanja dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad su se tu okupljali modernisti tzv. Izgubljene generacije, da spomenem samo dva najpoznatija: Hemmingway i Joyce.

Preko otoka prelazimo na desnu stranu rijeke Seine, pa krećemo, u Boulevard de Sebastopol a zatim i u Rue St. Denis, tražiti neko lijepo mjesto za večeru. Dovoljno je znati samo nekoliko francuskih riječi: pâté, fromage, soufflé, crepe, mousse, vin i nećete ostati ni gladni ni žedni.

Poslije večere i nakon pića u Rue Montmartre, dobro je došla noćna šetnja uz razgled, ovaj puta osvijetljenih, pariških glavnih atrakcija.

Srijeda, 31. listopada 2012. godine

Eiffelov toranj.

Eiffelov toranj se nalazi u blizini našeg pariškog smještaja, pa smo ga ostavili za kraj našeg boravka u Parizu, koji je nekako brzo došao. Eiffelov toranj (Tour Eiffel) nije samo simbol suvremenog Pariza nego i simbol kreativnog i genijalnog projektantskog umijeća francuskog inženjera Gustavea Eiffela. Treba projektirati tako visoku (324 metra), do 1931. godine najvišu svjetsku građevinu, i istovremeno tako vitku konstrukciju (pri tom spojenu samo vijcima, kao Mehanotehnika – sjećate li se toga?), a koja će izdržati tabananje 16.000 pari turističkih nogu dnevno. Uz malo matematike dobijemo, kako otprilike 1.120 tona dnevno pritišće konstrukciju od 10.100 tona a da se ova pritom ni malo ne rasklima. Toranj je najavljen kao najveća atrakcija Svjetske izložbe u Parizu 1889. godine. Parižanima se netom završeni toranj nije svidio i mnogi su zatražili uklanjanje metalnog rugla, koje kvari gradsku vizuru. Smirili su se tek kad su im gradske vlasti obećale da će nakon Svjetske izložbe toranj biti uklonjen. No, s vremenom ljudi su se na njega priviknuli i toranj je ostao (mada su se druge privremene građevine nakon Svjetske izložbe demontirale, uključujući i ogromnu Galerie des Machines), i evo ga danas – glavna atrakcija Pariza. Sretnici koji su na vrhu tornja, dok je vidljivost dobra, mogu vidjeti i katedralu u Chartresu koja je udaljena čak 72 kilometra.

Od Eiffelovog tornja idemo autobusom (ipak se vidi više nego iz podzemne željeznice) do Place de Clichy, od kuda se penjemo na Montmartre. Montmartre (Brdo mučenika), s visinom od 127 metara, najviši dio Pariza, nosi naziv po kršćanima koji su ovdje u ranijem rimskom dobu mučeni i ubijeni. Na samom vrhu nalazi se velika bijela rimokatolička bazilika Svetog srca (Sacré-Coeur) izgrađena početkom 20. st. Od podnožja brda do bazilike vodi strmo stepenište, a od nedavno i uspinjača. Na prostoru ispred crkve ima nekoliko vidikovaca s kojih se Pariz vidi kao na dlanu. Vidik je lijep i sa stepenica koje su inače omiljeno mjesto za odmor i sunčanje.

Bazilika Sacré-Coeur.

Prvi slikari došli su živjeti na Montmartre početkom 19. stoljeća (važno je primijetiti da tada crkva još nije bila izgrađena) privučeni mirom prigradskog života, te slikovitim obroncima prekrivenim vinogradima i mlinovima-vjetrenjačama. Krajem istog stoljeća Montmartre postaje slikarska Meka i neki kažu da je od tada, pa do danas tu živjelo i stvaralo preko 4.000 slikara. Između ostalih imena, spomenimo samo one uz kojih se danas spominju milijunski iznosi: Monet, Renoir, Picasso, Van Gogh, Matisse, Degas, Modigliani, Utrillo, Toulouse-Lautrec… S razlogom se može reći kako je Montmartre kolijevka modernog slikarstva i impresionizma. U to doba Place du Tertre postaje središte umjetničkog Montmartrea. Noćni život je bio buran, okupljalo se u noćnim klubovima, od kojih je najpoznatiji Le Chat Noir (Crni mačak), za kojeg smatraju da je prvi suvremeni kabaret.

Montmartre je sačuvao izgled starog Pariza sa krivudavim ulicama i starim kućama. Očuvano je čak i nekoliko vinograda, a jedan od mlinova-vjetrenjača pretvoren je u kabaret Moulin Rouge (Crveni mlin), nadaleko poznat po nastupima kankan plesačica. Kad se pridodaju kabareti i ostali sadržaji s obližnjeg trga Pigalle, dobar noćni provod je zajamčen. Prava je šteta što nam je ovo zadnja noć u Parizu.